Mnogo je oblika nasilja nad ženama, a svaki od njih, ako prođe neprijavljeno i nekažnjeno, nije samo ugrožavanje života jednog bića već urušavanje ljudskosti jednog društva. Stoga o toj temi, svjesni da je ona kod mnogih žena i osobno doživljena, proživljena, a često i jedva preživljena, treba govoriti i pisati stalno i neumorno, vjerujući da svaka izgovorena i napisana riječ ili primjer mogu pomoći da takvog nasilja bude što manje. A kad se ono dogodi, da žene ne postaju i ne ostaju šutljive, ustrašene, prestravljene, premlaćene i bespomoćne žrtve prepuštene same sebi i svojoj muci. Danas pisati i govoriti o tome postoji i poseban razlog jer se danas obilježava Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Stoga smo o toj temi i mnogim njenim podtemama razgovarali razgovarali s odvjetnicom koja ima dugogodišnje pravno iskustvo u radu sa ženama žrtvama nasilja - Kristinom Bajsić Bogović.
Tijekom svog dugogodišnjeg rada možete li reći koji oblik nasilja žene najviše, najčešće prijavljuju, i zašto?
Žene najčešće prijavljuju tjelesno nasilje. Odnosno, fizičko nasilje koje se očituje kroz primjenu fizičke sile, bez obzira je li došlo do tjelesne ozljede uslijed takvog postupanja. Kod takvog je nasilja strah za vlastiti život, ali i život te dobrobit djece žrtve, najveći i služi kao "okidač" za prijavu u mnogim slučajevima. Oko kojih se oblika nasilja žene najčešće dvoume - prijaviti ili ne prijaviti, i zašto? Kod psihičkog nasilja, iako je ono često uvertira u seksualno i/ili fizičko nasilje. Kod psihičkog nasilja žrtva često lakše nalazi opravdanje za takvo ponašanje nasilnika, a neke žene i smatraju da će teško dokazati takvo nasilje pri nadležnim institucijama.
Zbog kojih razloga i životnih okolnosti žene ipak - ne prijavljuju nasilje?
Žene je najčešće strah da bi mogle izgubiti skrbništvo nad djecom ili ekonomsku sigurnost. Osuda okoline također je veliki čimbenik kod odluke. Kada se žene odluče prijaviti nasilje - koliko dugo traju ti procesi, te ako ih ima - što su najčešće prepreke na koje se pritom nailazi? Kazneni se postupci danas definitivno okončavaju brže nego prije, ali još uvijek postoji prostor za ubrzavanje procesa. Nadležna su tijela ipak pokazala efikasnost i brzinu kada je potrebno odrediti neku od mjera opreza ili mjera sigurnosti, odnosno zaštitnu mjeru u hitnim situacijama.
Koliko ima slučajeva da žene, žrtve nasilja, naknadno odustanu od prijava, i zašto?
Takvi slučajevi nisu rijetkost, a od prijava se odustaje iz istih razloga koje sam navela kod uzroka neprijavljivanja nasilja. Primjerice, kako je nasilnik u velikom broju slučajeva žrtvin partner, on često uspijeva uvjeriti žrtvu da će se promijeniti ako mu da još samo jednu šansu. Nažalost, to povjerenje nekad završava tragično jer se nasilje kad-tad nastavi. Koja prava žene žrtve nasilja ostvaruju u procesu prijave nasilja? Prvenstveno će policija žrtvi pružiti trenutnu zaštitu i, ako je potrebno, zadržati počinitelja. Žrtva pritom može tražiti i smještaj u "sigurnu kuću" te će policija poduzeti potrebne radnje i u suradnji s Centrom za socijalnu skrb žrtvi osigurati siguran smještaj. To je tek početak, odnosno osnovno što se poduzima kod nasilja. Nakon toga postoji cijeli niz mehanizama zaštite.
Možete li iznijeti i neki savjet za žene žrtve nasilja - kako se najbolje pripremiti i zaštititi prilikom pravnog spora, što uključuje i zaštitu djecu?
Važno je angažirati pravnu pomoć kako bi se žrtva mogla lakše nositi s cijelom situacijom. Između ostalog tu su odvjetnici koji mogu pružiti usluge adekvatnog savjetovanja i zastupanja pred tijelima progona, a institut besplatne pravne pomoći omogućuje žrtvama da im se odvjetnik dodijeli na teret troška države. Na taj način žrtva može biti sigurna da čini sve kako bi zaštitila sebe i djecu. Prema Vašem iskustvu - tko ženama koje se odluče prijaviti nasilje daje najviše podrške i staje u toj borbi uz njih, a tko ih eventualno odgovara, pravi im probleme? Općenito, SOS telefonska linija često daje osjećaj sigurnosti žrtvama, jer tu one osjete da nisu same i da im netko doista želi pomoći. Dalje od toga iskustva variraju, ali okolina u kojoj žrtva živi često zna imati predrasude i opravdavati nasilje. Recimo, susjedi će se nekad praviti da nikad nisu čuli ništa iz žrtvinog stana jer ne žele sebi "komplicirati" život.
Koliko ste kao odvjetnica zadovoljni rezultatima kampanje “Spasi me” koja je posvećena upravo problemu nasilja nad ženama?
Femicid je ozbiljan društveni problem koji se još ne rješava na pravi način. Svaka takva inicijativa je korisna jer osvještava društvo da ne okreću glavu od nasilja, a žrtvama daje snagu da prijave nasilnika.
Možete li vi dati neke svoje savjete i preporuke koji bi mogli pomoći da se cijeli taj sustav koji se bavi ovom problematikom - poboljša?
Još uvijek nedostaje veća dostupnost direktne psihološke pomoći za žrtve, a i broj sigurnih kuća je apsolutno potrebno povećati. Osim toga, kroz odgoj i obrazovanje važno je buduće generacije učiti nenasilnom rješavanju sukoba i suprotstavljanju mentalitetu koji opravdava bilo kakvo nasilje, a posebno ono u obitelji.
